Izaberite brzinu automatskog skrolovanja

Sada je brzina
1

 

MIRKO BOŽIĆ: Snimanje filma "Prva partizanska eskadrila"

Samo da se ne zaboravi, Aeroklub Sarajevo je dao svoj doprinos snimanju filma „Prva partizanska eskadrila“ Hajrudina Šibe Krvavca u julu 1978 god.

Koliko se sjećam, Aco Bošković Bugarin je napravio neke nosače-platforme za kamere na repu i lijevoj upornici Citabrije YU-CAE, a ja sam dobio nalog od Makija da odletim 07.07.1978. u Titograd gdje su se snimali dijelovi filma sa letenjem. Tamo mi je dodjeljen neki čeh Jirži, stručnjak za specijalne efekte iz Praga, filmski studio Barandovo. Tu smo uglavnom snimali tzv. rear-ove: nebo, oblake i teren. Onda bi to oni projicirali na platno ispred koga je bila neka gajba, kao cockpit aviona u kojoj je sjedio glumac, ispod bi ga pomoćni radnici ljuljali, a u pozadini bi se vidjeli oblaci i teren koji smo mi snimili i sve to skupa ponovo snimali. Imali smo dvije filmske kamere na nosačima na repu i upornici i kablove do cockpita preko kojih je Jirži, koji je letio sa mnom na na zadnjem sjedištu Citabrije, uključivao kamere. Jirži je bio pun ideja koje bi mi obrazlagao na brifingu uz pivu na terasi hotela gdje smo spavali, svako veče za slijedeći dan snimanja. Jednom je tražio da napravim slijetanje-protrčavanje u polju van aerodroma sa što moguće većom brzinom i da onda dam gas i što je moguce većim uglom odlijepim i strmo penjem, a tada bi Jirži uključio repnu kameru. Malo mi je bila frka zbog visoke trave za koju nisam znao da možda nema i skrivenog krupnijeg kamenja. Uglavnom, to smo i napravili a Jirži je taj materijal upotrebio tako da ga je projicirao unatrag, pa smo dobili snimak kao da avion pikira do zemlje. Šiba je, naravno, imao jos luđe ideje. Tražio je da mu snimimo let kroz kanjon Morače. I tu je bilo malo prpa, jer je kanjon jako uzak, pa turbulencija pa plus dalekovodi, ali snimili smo i to. Međutim, Šiba, kako ga je bog stvorio kaubojski nastrojenog, nije bio zadovoljan. Materijal nije bio dovoljno dramatičan, pa je on došao na ideju da to sve snimi iz jurećeg kamiona kroz kanjon. Rezultat je bio dramatičan, ali totalno nerealan sto Šibu nije nimalo smetalo. U Titogradu je tada bila i eskadrila 522 i Kraguja koji su glumili njemačke avione. Oni bi poletili i formirali grupu iza nase Citabrije, a onda bi ih Jirži snimao. Jedan dan iznad Skadarskog jezera, grupa se dugo formirala tako da smo praktički ušli u Albanski zračni prostor, pa nas je oficir za vezu dramatično zvao preko radia da se odmah okrenemo nazad.

Tamo je bio i moj bivsi načelnik ŠROA kapetan prve klase Mika Pavelkić, kao voditelj letačkih operacija, koji me nije bas podnosio ni u ŠROA, a pogotovo tamo, jer sam tada nosio i bradu. Svaki dan nakon snimanja, Jirži i ja bi produžili malo let za našu dušu leteći nisko iznad sojenica na močvarnom rubu Skadarskog jezera. Nakon svakog slijetanja, oficir za bezbjednost bi odveo mene u stranu na debriefing i raspitivao se da li je Jiržija nešto zanimalo u okolici aerodroma. Uglavnom Jirži i ja smo se dobro zabavljali.

Poslije gledam špicu filma i u moru nekih pomoćnih radnika, nosača skela, reflektora i mikrofona nigdje nas spomenutih. A da ne pričam da nismo bili ni pozvani na premijeru.

Nema veze, barem smo se lijepo neletili a to mi je bilo najvažnije.

 


Na ovo je Vojo Cikota - Cile dodao 8. marta:

Evo još malo uspomena sa snimanja Prve partizanske eskadrile.

Ja sam bio dodijeljen ekipi filma sa Mi-8 na dvije lokacije i to letilištu Udbina i na aerodromu Mostar. Ni moja iskustva sa ovom ekipom nisu baš ostala u lijepom sjećanju. Na Udbini su se snimale scene punjenja aviona-štirmana benzinom iz onih pljosnatih burića što su se nosili na leđima, koji se inače koriste za nošenje vode. Rekviziteri su se rastrčali po okolnim selima da skupe te buriće od seljaka. Kada se završilo snimanje, mnogim članovima filmske ekipe se dopala nečija ideja da to pljosnato burence može biti lijep ukras na zidu, te su nesretnim seljacima pričali neke bezvezne priče ili su se jednostavno pravili ludi. Vjerujte u tim trenutcima me je bilo sramota što sam bio u tom društvu.

U Mostaru smo radili na snimanju scena napada na most na lokaciji južno od Bradine, na uskotračnoj pruzi, i scene prinudnog slijetanja na Mostarsko blato aviona 522. Šiba oliti Krvavac je imao kaubojsku zamisao da sa Mi-8 podignem 522 na 1000-1500m i da ga odbacim kao podvjesni teret, a da on slobodno pada sa upaljenim dimnim bombama do zemlje. Odbacivanje aviona od sistema veza pomocu piro-patrona nije dolazilo u obzir, jer u tom slučaju  postoji mogucnost upetljavanja sajli u repni rotor, što može dovesti do katastrofe, kao te iste godine na padinama Mosora iznad Splita, kada je je cijela posada Mi-8 izginula. Odbacivanje 522 sa sajlama je bila unaprijed propala stvar, jer se sajle nisu odvojile od aviona te su se i vidjele u kadru. Elem do tog zahtijeva smo bili cijenjena posada sa mercedesom na upotrebu, a kada smo odbacili njegovu ideju, dobili smo jednog izdrndanog tristaća do kraja snimanja. A u špici filma hvala bogu ni riječi, valjda su toliki vazduhoplovci koji su uložili mnogo znanja i volje u taj vazduhoplovni "vestern" bili valjda neki višak.

Cikota Vojislav-Cile